Župa sv. Terezije Avilske | 30.03.2024.
HRABRO SAMO! JA SAM! NE BOJTE SE!“ (Mt 14,27)
Časna braćo svećenici i redovnici, poštovani đakoni i sestre redovnice cijenjeni vjeroučitelji i bogoslovi, djelatnici i učenici katoličkih škola, draga braćo i sestre!
U radosti Isusove pobjede nad smrću i zahvalnosti papi Franji za imenovanje novoga požeškog biskupa upućujemo vam zajednički bratski pozdrav te vam od srca čestitamo svetkovinu Isusova uskrsnuća. Ovogodišnji Uskrs slavimo usred zabrinutosti i straha zbog svega što se zbiva u svijetu i našoj Domovini.
Teško nas pogađa ratno nasilje, nemilosrdna razaranja, ubijanja i progoni brojnih ljudi u Ukrajini i Svetoj Zemlji. U dubokom suosjećanju sa svim stradalnicima, zajedno s vama molimo uskrslog Gospodina da ih pohodi svojom ljubavlju jačom od smrti, a savjesti onih koji su pokrenuli rat potakne da zaustave nasilje i uspostave mir.
Pored toga mnogi od vas trpe bolest, siromaštvo i osamu, a bezosjećajnost i manjak solidarnosti određenog broja ljudi kod nas oduzima dostojanstvo najslabijima. To stvara svojevrsni mrak u kojem se ne vidi budućnost, niti onda kad nam je pojedini javni dužnosnici i drugi društveni čimbenici obećavaju. U takvom svijetu ima sasvim posebno značenje i snagu Isusova pobjeda nad smrću i njegova riječ koju je uputio prestrašenim učenicima na uzburkanom moru: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ (Mt 14,27).
Braćo i sestre! Mi pastiri, sjedinjeni s našim svećenicima i đakonima, redovnicima i redovnicama zajedno s vama ispovijedamo vjeru u Isusovu uskrsnu pobjedu, naviještamo je i u svetim otajstvima slavimo. Otvorimo joj i ovog Uskrsa naša osobna, obiteljska i druga stanja nemoći, da ih zahvati njegova pobjednička blizina i odagna strah. Obnovimo se u zajedništvu naše požeške mjesne Crkve, koje Gospodin snagom svoga Duha izgrađuje. U njoj postajemo dionici božanskog života za koji je Isus položio sama sebe, u koji nas je uveo svetim krštenjem, da bi nas u euharistijskom slavlju, po primanju svete pričesti hranio kruhom života. Snagom žrtve svoje ljubavi on nas čisti od zla i sebičnosti, odijeva naše „raspadljivo u neraspadljivost, smrtno u besmrtnost“, kako nas uvjerava Apostol (1 Kor 15, 54). To je Krist, naša nada, danas i uvijeke! Mi smo njegov narod, svojina kojoj je on jamac pobjede, te se ne bojmo onoga „što nam može učiniti čovjek“ (usp. Ps 56,12). U trenutku kad jedan pastir požeške Crkve završava svoje poslanje njezina vodstva a novi preuzima, povjerimo njegovo služenje našem Gospodinu. U navedenom raspoloženju vjere molimo za naše svećenike i đakone, bogoslove i sjemeništarce, za obitelji, djecu i mlade, starije i bolesne, siromašne i napuštene.
Neka do svakoga od vas dopre Isusova uskrsna snaga te u njoj pronađete mir, a naša samilosna blizina onima koji trpe donese olakšanje i utjehu.
Radujući se skorom susretu s vama u Požegi na slavlju ređenja novoga požeškog biskupa, sve vas blagoslivljamo i u uskrslom Gospodinu pozdravljamo – vaši
Požega, 25. ožujka 2024. ✠ Antun Škvorčević
apostolski upravitelj Požeške biskupije
✠ Ivo Martinović
imenovani biskup Požeške biskupije
Župa sv. Terezije Avilske | 17.02.2024.
ožeški biskup Antun Škvorčević uputio je vjernicima Požeške biskupije korizmenu poruku pod naslovom »U svako doba molite« (Lk 21,36), koju donosimo u cijelosti:
»Ovogodišnju korizmu započinjemo u ozračju teških događanja u svijetu i kod nas, među kojima su mržnja, nasilje i ratovi s mnoštvom stradalnika postali znak vremena i izazov na koji valja tražiti odgovore. U najavi jubilejske 2025. godine papa Franjo je odredio da se njezina proslava odvija pod geslom Hodočasnici nade, naznačivši tako vjernički pristup navedenim zbivanjima. Godinu pak 2024. u pripravi za spomenuti jubilej Sveti Otac je proglasio Godinom molitve, koju je otvorio minulog 21. siječnja. Rado prihvaćamo spomenuti Papin poziv u uvjerenju da je molitva naš snažan duhovni odgovor na stanje u kojem se svijet nalazi i mi u njemu. U suglasju je to s Isusovim nalogom učenicima nakon što im je progovorio o vremenima nevolja svemirskih razmjera kad im je kazao: „U svako doba molite“ (Lk 21,36). Ostvarujemo na taj način i preporuku sv. Pavla koji je, u iščekivanju onoga što se ima dogoditi s tadašnjim svijetom, uvjeravao Solunjane: „Bez prestanka se molite!“ (1 Sol 5,17).
Molitvom staviti Boga na prvo mjesto vlastitog života
Moguće je i bez temeljitijeg proučavanja razloga zbog kojih se čovječanstvo nalazi u navedenim nevoljama utvrditi da su to pohota, bahatost i žudnja za moći i imanjem određenog broja ljudi koji su sebe stavili na prvo mjesto te vide samo svoj interes i ne susprežu se upotrijebiti ni najubojitija sredstva protiv drugih da bi ga ostvarili. Pohlepa rađa bezosjećajnošću za bližnjeg te on postaje beznačajno biće koje se može prezreti do te mjere da mu se oduzme svako dostojanstvo, pa i samo pravo na život. O takvima je u svoje doba pisao apostol Jakov: „Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? Žudite, a nemate; ubijate, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite“ (Jak 4,1–3). Isti apostol dodaje: „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost. Podložite se dakle Bogu! (…) Približite se Bogu i on će se približiti vama“ (Jak 1,6.7.8).
Molitva je korak kojim se približavamo Bogu i on nama. Čin je to kojim pojedinačno i zajednički očitujemo Bogu da ga stavljamo na prvo mjesto vlastitog i zajedničkog života te, polazeći od njega, poštujemo moralne zasade i uspostavljamo pravilan odnos prema osobama i materijalnoj stvarnosti koja nas okružuje. Zanemarimo li Boga te pojedinac zauzme njegovo mjesto, nastaje nered u kojem stradava ponajprije čovjek, a potom i priroda, kako nam to potvrđuje trenutačno stanje okoliša, svedenog uglavnom na materijal koji nezasitan čovjek upotrebljava za svoje probitke sve do njegova uništavanja te mu priroda uzvraća svojom silovitošću. Dok se u današnjem svijetu s jedne strane čuje vapaj sve većeg broja siromaha, obespravljenih, prognanih, ratnih stradalnika i gubitnika, postao je glasan s druge strane i vapaj prirode za čovjekovim pravilnim odnosom prema njoj u skladu s Božjim naumom, podsjećajući ga da ona nije njegovo, nego Božje vlasništvo. „Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive“ (Ps 24,1), nedvosmislen je Psalmist.
Isusova iskušana vjernost Ocu
Postavši utjelovljenjem dionik našeg svijeta, Isus se sučelio s njim molitvom. On se svakodnevno povlačio u osamu da bi molio, svjedočeći Ocu njegovo prvenstvo u vlastitom životu i sinovsku poslušnost u povjerenom mu poslanju. Evanđelje prve korizmene nedjelje o Isusovoj kušnji u pustinji prikazuje đavla kao onog koji čovjeka uvlači u mreže svoje razorne strategije isključivanja Boga iz ljudskog života. Da bi odvratio Isusa od prvenstva koje daje Bogu i njegovu naumu, uvjerava ga neka kamen pretvori u kruh, neka skokom s vrha Hrama iskuša Oca koliko je za njega i, konačno, traži od Isusa da njemu, Sotoni, iskaže prvenstvo tako da mu se pokloni, a zauzvrat će dobiti sva kraljevstva svijeta. Isus mu odgovara: „Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!“ (Mt 4,10). Tijekom svoga javnog djelovanja Isus je jasnim riječima i snažnim činima razotkrivao namjere i djela Zloga, nazvavši ga „čovjekoubojicom od početka“ i „ocem laži“ (Iv 8,44), oslobađajući ljude od zarobljenosti njegovom prevarom. Svoju posvemašnju opredijeljenost za Boga Isus je potvrdio i u najtežem trenutku svog života kad ga je učenik Juda izdao, a svjetina i glavari narodni nepravedno osudili na smrt. On tada moli na Maslinskoj gori: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39). Posljednji čin prvenstva koje je Isus očitovao Ocu prije nego što će na križu izdahnuti bile su riječi: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Lk 23,46).
Učenička molitva po uzoru na Učiteljevu
Nije svaka molitva kršćanska, napose to nije ona u koju je utkana neka ideologija ili se u njoj bavimo samima sobom i sebičnim interesima, gdje Bog ne može doći na red. Isus je najbolji primjer molitelja te nam ga valja nasljedovati. Štoviše, trebamo moliti u njegovo ime: „Zaista, zaista kažem vam: štogod zaištete u Oca, dat će vam u moje ime“ (Iv 16,23). Poučavajući učenike Očenaš, Isus predstavlja molitvu kao događaj u kojem ponajprije treba Boga staviti na prvo mjesto svoga života i djelovanja. Dao im je svojevrsni predložak po kojem se trebaju ravnati kad mole te od Boga najprije tražiti da se u njihovu životu ostvaruje ono što je njegovo, a tek potom će biti i sve njihovo na pravom mjestu: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 7,33). Takav molitveni pristup očitovao je u Očenašu: „Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji!“ (Mt 6,9–10). Bahatost i samodostatnost nespojive su s Isusovom molitvom, a poniznost koja sebe stavlja u drugi plan i pouzdanje pravi su stavovi koji omogućuju Bogu da bude prvi i djelatan u našem životu. S poniznošću je u molitvi povezana i skrovitost koja čuva od licemjerja: „Kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svom Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti“ (Mt 6,6). Isus u prispodobama uvjerava učenike da zauzimaju zadnje mjesto u društvu, naglašavajući da će prvi biti posljednji, a posljednji prvi, da onaj koji želi biti prvi bude zadnji i svima poslužitelj, da je ponizna i raskajana molitva carinika grešnika prodornija pred Bogom i uslišana, a ne farizejeva utemeljena na njegovoj vlastitoj pravednosti i hvalisanju pred Bogom. Posebnom vjerničkom osjetljivošću sv. Pavao se oduševljavao Isusovim poniznim služenjem našoj ljudskoj izgubljenosti u grijehu koji stavlja čovjeka na prvo mjesto, a Boga na sporedno, ostavljajući ga u nemoći. On u Poslanici Filipljanima donosi hvalospjev Isusovu zadnjem mjestu koje ga je dovelo na križ: „ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,8), da bi na taj način nas ljude uzdigao do Božje razine postojanja, oslobodio od ropstva oholosti, postavio na prvo mjesto.
Božja i ljudska poniznost
Dok ove korizme promatramo Isusa koji nas je svojom poniznošću i poniženošću spasio, unijevši na taj način u našu bezbožnost i grešnost pobjedu Božjeg milosrđa, prepoznajemo svu bijedu i razornost ljudskih strategija utemeljenih na oholosti i isključivosti brojnih narodnih vođa i drugih ljudi s obzirom na Boga i čovjeka kao i onih koje vladaju u pojedinim zemljama. Kad se ljudska poniznost pridruži Božjoj poniznosti u Isusu Kristu, izgledan je novi svijet bez nasilja, priznatog dostojanstva svakog čovjeka i naroda. Molitva je početak takva svijeta, a korizma je prigoda u kojoj posebnom snagom odzvanja prorokovo uvjeravanje: „evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa“ (2 Kor 4,2). Stavimo u molitvi Boga i njegove naume u Isusu Kristu na prvo mjesto, da se razotkriju sve protu Božje i protu ljudske strategije koje razaraju našu sadašnjost i oduzimaju budućnost te odlučnije usvojimo Isusov model ponašanja, utemeljen u poniznu, posvemašnjem povjerenju i predanju Ocu.
Molitvena korizma i Godina molitve
Korizma molitve i cijela Godina molitve nije zamišljena kao vrijeme posebno umnoženih molitava, nego obnova vjerničke svijesti o neprocjenjivoj važnosti trajne Božje prisutnosti u našem životu kao prvenstvenoj stvarnosti, iz koje izvire svako dobro. Isusov poticaj „u svako doba molite“ (Lk 21,36), sudeći po njegovu primjeru, znači Bogu dati prvo mjesto u svom životu i tada svaka naša djelatnost i cijeli život postaju molitva. Ostvaruje se tada poziv sv. Pavla upućen Korinćanima: „Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite“ (1 Kor 10,31). Prije nego što je učenicima predao molitvu Očenaša, sam Isus je ustvrdio kako neki pogrešno misle da će „s mnoštva riječi biti uslišani“ (Mt 6,7). Valja nam stoga provjeriti u našem osobnom, obiteljskom i javnom životu koje smo mjesto dodijelili Bogu. Ono je, naime, naš bog čemu smo dali prvo i najvažnije mjesto u svojoj svakodnevici. Upitajmo se svakog dana ove korizme i Godine, kod kuće i u crkvi, na slavljima prvih svetih pričesti i svete potvrde, blagdanima naših svetih zaštitnika, na hodočašćima sljedećeg ljeta, u molitvenim zajednicama, na Križnom putu mladih i na drugim susretima: gdje je moj Bog i, poslušni Isusovu pozivu, „obratite se i vjerujte evanđelju“ (Mk 1,15) posvjedočimo svojim životom da nam je on kao Isusu prvi i najvažniji. Neka ni jedno naše srce i savjest ne ostanu ravnodušni, nego slijede Isusov put. Na taj ćemo se način o jubileju 2025. svrstati među „hodočasnike nade“, nastojeći, po riječima sv. Pavla, uz Božju pomoć biti „besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava“ (Fil 2,15–16). Bit će tako u nama nada jača od straha, koji u nas ulijevaju događaji, pokrenuti bezbožnim naumima ljudske taštine.
Sva vaša korizmena molitvena i druga nastojanja pratio Božji blagoslov. Uz pozdrav mira i nade u Gospodinu«, zaključuje biskup Antun.
14.04.2024.