Župni ured

Proslava 120 godina Dječjeg vrtića u Suhopolju

Prigodom 120. obljetnice djelovanja Dječjeg vrtića u Suhopolju požeški biskup Ivo Martinović je u petak 7. veljače 2025. u suhopoljskoj župnoj crkvi sv. Terezije Avilske predvodio euharistijsko slavlje za svu djecu, roditelje i djelatnike navedene ustanove, a pridružili su im se i javni dužnosnici na čelu s virovitičko-podravskim županom Igorom Androvićem i suhopoljskim načelnikom Goranom Doležalom. Koncelebrirali su domaći upravitelj župe Ljubiša Krmar, upravitelj Župe sv. Ilije Proroka u Gradini Boris Divković te biskupov tajnik Matej Siluković. Na početku misnog slavlja župnik Krmar je pozdravio sve sudionike čestitajući im 120. obljetnicu te uputio biskupu Ivi srdačnu riječ dobrodošlice. Kazao je kako ovo slavlje obljetnice nije samo broj godina, već svjedočanstvo ljubavi, truda i predanosti tolikih generacija koje su kroz desetljeća doprinosile odgoju i rastu djece. „Vrtić je mjesto gdje djeca ne samo da stječu prva znanja, već gdje se oblikuju srca i duše, gdje se uči ljubavi, zajedništvu i vjeri. Kroz sve ove godine vrtić u Suhopolju je bio ne samo prostor igre i odrastanja, nego i temelj vjerskog i moralnog oblikovanja, čineći našu zajednicu snažnijom i blagoslovljenom.“ Župnik se potom sa zahvalnošću spomenuo časnih sestara sv. Križa iz Đakova koje su 40 godina uz podršku tadašnjih župnika vodile suhopoljski vrtić. Zatim je ravnateljica Dječjeg vrtića Suhopolje Valeria Toth pozdravila biskupa, a djeca su mu u znak dobrodošlice uručila cvijeće. Zahvaljujući na pozivu biskup je kazao nas obilježavanje 120. godišnjice osnutka Vrtića vraća u prošlost i pomaže nam da otkrivamo darove i ljepotu koju je Bog dao Suhopolju i vjernicima ove Župe kroz dugogodišnje djelovanje vrtića. Izrazio je radost zbog prisutnost časnih sestara sv. Križa istaknuvši kako su one svojom ljubavlju i žrtvom prema Bogu i potrebama ovoga mjesta darivale ljubav svoga srca. „Možemo reći da se taj dar do danas ostvaruje. Važno je zahvaliti Bogu za ljudska srca koja ne prestaju iskazivati ljubav prema djeci i koja svjedoče kako je ljubav Kristova još uvijek prisutna. To je ljubav onih koji se brinu za druge, ljubav obitelji i roditelja, odgojiteljica u vrtiću i svih odgovornih osoba u vlasti koji su svjesni kako je dragocjeno ulagati u ljudske živote, a posebno u djetinjstvu čije plodove primamo polije, tek u odrasloj i zreloj dobi. Puno je toga za što želimo i trebamo Bogu zahvaliti u ovom slavlju, ali najvažnije je zahvaliti za sve živote svih koji su prošli kroz Vrtić, od djece do časnih sestara, odgojitelja, odgojiteljica, roditelja, djedova i baka i svih koji su na bilo koji način bili povezani s Vrtićem i s ovom Župom. Temelj svega je Bog, Krist Isus koji i danas ostvaruje djelo spasenja i svoje ljubavi po našim srcima.“ U homiliji biskup se osvrnuo na naviještena čitanja. Tumačeći evanđeoski ulomak o Herodu koji je dao pogubiti Ivana Krstitelja, biskup je kazao kako je Heroda opteretila savjest zbog grijeha i zločina koje je počinio. „Ubio je nevinu osobu samo zato što ga je Ivan upozorio na grijeh. U ovom evanđeoskom izvještaju o Herodovom zločinu otkrivamo i ono što je utkano u naše ljudsko srce – da uvijek ima u sebi klicu grijeha i sklonosti da se ne učini dobro. Kad se malo zaustavimo nad svojim životom i ponašanjem, zapažamo kako ta klica grijeha i zla djeluje razorno u našem životu, u našim obiteljima u našim međusobnim odnosima. Teško nam je koji puta drugoga prihvatiti i učiniti drugome znak pažnje, poštovanja, ljubavi i dobrote, ali vrlo lako smo spremni učiniti ono suprotno, ono što nije dobro, spremni smo drugoga iskoristiti, obezvrijediti, prezreti, ogovarati ga itd. Riječ Božja nas uvijek poziva na dobro jer Bog je u sebi dobar. I sve što čini, čini dobro. Zato je i poslao svoga sina Isusa Krista da nam objavi svoju božansku dobrotu i ljubav te poziva da ga slijedimo.“ Biskup se potom osvrnuo na završne riječi prvog čitanje iz Poslanice Hebrejima u kojoj nam sv. Pavao piše: ‘Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke.’ (Hebr 13,8). Bog – Isus Krist je u svojoj biti isti prije nego što se rodio na zemlji, i dok je bio na zemlji, i u smrti i poslije uskrsnuća. Isti je kao i sada u otajstvu ove euharistije koja nas ujedinjuje. To je njegovo božansko djelovanje. To je njegova božanska moć koja nas okuplja. Riječ Božja nas poziva da budemo svjesni kakav je Bog u svojoj dobroti u svojoj milosti, u svome božanstvu i ljubavi.“ Biskup je zatim naglasio kako nas sv. Pavao u poslanici poziva da se spominjemo svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života nasljedujte njihovu vjeru „Trebamo se spominjati svojih glavara i svih drugih koji su nam bili svjedoci vjere, koji su slijedili Isusa Krista svojim životom u vjeri. Spominjemo se najprije Ivana Krstitelja koji je svojim mučeničkim životom posvjedočio za Isusa Krista“, ustvrdio je biskup te nadodao kako se mi posebno u ovoj godini spominjemo i sv. Lovre, zaštitnika Požeške biskupije koji je prije 1800 godina kao đakon položio život radi ljubavi i vjernosti Isusu Kristu. „Bio je spreman za mučeništvo jer je imao srce koje je iskreno Isusu Kristu i bližnjemu.“ Biskup se potom spomenuo i bl. Alojzija Stepinca, drugog zaštitnika Biskupije podsjetivši kako danas započinje trodnevna priprava za njegov blagdan. „On je svojim uzornim životom kao pastir i vjernik radikalno slijedio Isusa Krista i posvjedočio ljubav i istinu prema Bogu i čovjeku.“ Kazao je potom kako nas u ovoj svetoj Jubilarnoj godini i papa Franjo i naši biskupi u Pastirskom pismu pozivaju da se vraćamo u prošlost i sjećamo onih koji su nam ostavili svijetli primjer u vjeri i nasljedovanja Isusa Krista. „U ovoj Jubilarnoj godini spominjemo se i 1100. godišnjice Splitskih sabora te se prisjećamo svih onih mučenika i vjernika koji su svojim životom slijedili Isusa Krista i na njemu temeljili svoju vjeru i život. Isti je Isus Krist koga su oni slijedili i koji je danas i nas okupio. Spominjemo se danas 120. godišnjice osnutka Vrtića u kojem su sestre križarice djelovale i postavile temelje. Započele su svoj rad i služenje u duhu i ljubavi Isusovoj. Sa srcem i ljubavlju kojom su ljubile Isusu Kristu pristupale su i djeci koju su odgajale. Kroz 40 godina svjedočile su svojim služenjem da ih Krist nadahnjuje, da ih vodi te da je Krist temelj i smisao njihovog života. Vjerujem da su djeca i njihovi roditelji te svi vjernici ove Župe u njima prepoznavali ljubav Isusa Krista. Zato nas i ovo slavlje poziva da budemo svjesni kako je Isus Krist uvijek isti i koji i danas želi i treba mene i tebe nadahnjivati u vjeri i ljubavi. Isus Krist je i danas isti Bog kao što je bio u vremenu Ivana Krstitelja, sv. Lovre i u vremenu naših pređa i otaca u vjeri. On se ne mijenja. Mijenjaju se povijesna razdoblja, mijenjaju se osobe kroz povijest, mijenjaju se vladari od Heroda do današnjih dana, mijenjaju se strukture, znanstvena dostignuća, moći i vlasti, ali Bog ostaje isti. Važno je stoga, da prepoznamo Boga koji nam želi biti, ne samo svjetlo, nego onoga koji nam daje snagu i pomaže da ga slijedimo svojim životom u ljubavi.“ Biskup je potom podsjetio kako je Isus ostao vjeran Ocu do smrti na križu te istaknuo kako nam njegov primjer i primjeri svetaca i otaca trebaju biti poticaj da svjedočimo ljubav prema svima, a posebno prema najmanjima. „Kako je danas teško svjedočiti ljubav prema djeci. Puno puta je lakše upaliti televiziju, nego razgovarati s djecom o onome što ih zanima i što traže. Puno je teže odgovarati na pitanja koja postavljaju. Njihova pitanja nas iznenađuju, zadivljuju, šokiraju i čudimo se nekada odakle im to znanje i takva mudrost. Važno im je dati odgovor na pitanja. Ako djeca ne dobiju odgovor od svojih roditelja i u svojoj obitelji, tražit će ga na drugom ili krivom mjestu. Ono što se sada sije u vrtiću, ubirat će poslije, u starosti. Zato je važno što se sije i kako se sije.“ Biskup je zatim upozorio kako je vrijeme djetinjstva nepovratno i neponovljivo. „Odgajajte ih na Isusov način, a to je otvorenog srca i sa spremnošću da se drugoga uvijek čuje i iskreno prihvaća. Djeca nam dolaze u susret i traže od nas ono što im Bog daje. Traže od nas da ih poučavamo životu, da ih usmjeravamo životu kako bi njihov život bio prožet svjetlom, ljubavlju i dobrotom. Nemojte djeci kupovati prevelike darove, dajte im svoje srce. Oni očekuju vaše srce. Ne očekuju toliko darove koliko očekuju vaše srce i vrijeme da u vama i s vama prepoznaju ljepotu života. Neka vas Isus Krist, naš Bog, koji je uvijek isti nadahnjuje i pomaže da budete svjesni kako žrtva koju imate prema svojoj djeci je i vaš blagoslov njima, to je blagoslov Božji. Neka Gospodin vas i njih ispuni svojim blagoslovom da otkrivate ljepotu odgoja i ljepotu žrtve za njih i za svoje obitelji.“ Pri svršetku misnog slavlja biskup je rekao kako je 120. obljetnica djelovanja Vrtića znak postojane ljubavi odgojiteljica prema djeci i njihovim životima. „Neka ta ljubav raste i neka se i nadalje ostvaruje po vama. Budite nositelji i svjedoci ljubavi. “ Pozvao je potom roditelje da budu spremni svakoga dana odvojiti vrijeme za svoju djecu. „Darujte svojoj djeci dnevno barem pola sata. U tih pola sata očituje se i svjedoči ljubav. Nema nijedne idealne knjige koja bi bila recept odgoja. Recept odgoja djece i mladih, recept za ljubav u obitelji i za idealan brak je srce koje ljubi i srce koje sluša. Jedino to je dragocjeno bogatstvo i čini život lijepim i sretnim. Želimo da ovi najmlađi dožive i ostvare sreću ne samo sada, nego i u budućnosti u svom životu zajedno s vama i vašom ljubavlju“, zaključio je biskup te pozvao sve sudionike da mole za duhovna zvanja u Crkvi. Nakon svete mise biskup se kratko susreo s 99-godišnjom Ivankom Medvecki koja je kao mala djevojčica pohađala Dječji vrtić u Suhopolju. Uručio joj je svoju krunicu i preporučio se u njezine molitve. Uslijedio je potom prigodni program u Hrvatskom Domu u Suhopolju, a zatim je u prostorima Dječjeg vrtića otvorena izložba pod nazivom „Šetnja kroz povijest vrtića“. Svečanost obilježavanja 120. obljetnice zaključena je zajedničkim domjenkom i druženjem.

Proslavljena župna svetkovina sv. Terezije Avilske

Župna svetkovina sv. Terezije Avilske svečano je proslavljena u utorak 15. listopada 2024. misnim slavljem koje je, u župnoj crkvi u Suhopolju, predvodio isusovac o. Ike Mandurić u zajedništvu s vjernicima i svećenicima Virovitičkog dekanata.O. Mandurić je u homiliji govorio o ulozi sv. Terezije rekavši da je prepoznala duh svijeta u vremenu u kojem je živjela. „Gledajući svijet za koji se ozbiljno zanimala i nastojala ga mijenjati na dobro, da bi ostvarila ono zbog čega je ušla u karmelski samostan, znala je da nije dovoljno prikloniti se većini i da je to neće spasiti i dovesti do smisla i ostvarenja pravoga života. U mističnom viđenju čak je vidjela i vlastito mjesto u paklu ako ne promijeni način svoga prosječnoga života. Pred tim strašnim pitanjem svi se moramo zapitati kako stojimo s pitanjem naše autentičnosti. Shvatila je da mora imati inicijativu, da se mora angažirati oko svoje autentičnosti, uzeti stvar u vlastite ruke, a ne prenositi odgovornost na svoje poglavare, na svoga biskupa ili bilo koga drugog“, poručio je. Osvrćući se na naviješteni evanđeoski ulomak, rekao je da on govori da nije dovoljno biti na trsu da bi loza donijela roda, jer se neke loze orezuju i bacaju premda su na istom trsu. „Nije dovoljno što smo kršteni pa smo kršćani. Ostvariti svoju svrhu, truditi se, dati od sebe što više mogu, uvijek traži moju zauzetost i angažmana. Danas je možda lakše ostvariti duhovni rast zbog dostupnosti sakramenata i raznih ponuda u Crkvi nego u Terezijino vrijeme, premda su današnje napasti i duh svijeta intenzivniji i opasniji. Potrebno je po primjeru sv. Terezije prepoznavati što ja mogu učiniti za svoju vjeru, što na vlastitu inicijativu pokrećem za svoj rast i spasenje i duhovni napredak“, istaknuo je. Propovjednik je potaknuo vjernike da se ne zadovolje samo prosječnim, nego da traže vlastito vrijeme za Boga u molitvi i duhovnom štivu. „Živimo u vremenu kada brojni pojedinci laici u Crkvi svojim zauzetim radom, katehizacijom i životom postaju inspiracija nama svećenicima“, naglasio je. Rekao je također da je sv. Terezija vrlo pozorno pratila sve ono što se zbiva u svijetu jer ja znala da je taj svijet i njoj povjeren. „Danas se i mene tiče svijet, moja župa, moja Hrvatska, moja zajednica i moj grad i ako ga volim, onda moram pratiti što se to zbiva. Danas u našem vremenu, dok promatramo i komentiramo zbivanja, često kukamo kako je teško i opasno vrijeme, a zaboravljamo da ono što se događa u našoj Hrvatskoj, da je to i naša stvarnost i treba nas brinuti, za to trebamo moliti. I što se događa oko naših branitelja, našega odnosa prema Domovinskom ratu ili oko našega identiteta, o tome trebamo promišljati. To je i naša stvar. Primjer nam je sveta Terezija, mudra i zauzeta žena koja je na srcu nosila sva zbivanja svoga vremena, koja je nastojala utjecati, mijenjati i brinuti da se dogode dobre promjene koje su Crkvi donijele velike plodove. Takvi primjeri, koji su bili zaljubljeni u vrijednosti i vođeni Gospodinom pokrenuli nove promjene i snažne inicijative unatoč velikim protivštinama, potvrda su da se bore za prave vrijednosti“, rekao je o. Ike Mandurić. Naglasio je da je sv. Terezija isticala da je molitva ključna stvar i da bez nje ništa ne može uspjeti, zbog čega je svoj život organizirala uz trajne molitve. „U molitvi je Gospodin progovarao, mijenjao njezino srce, a potom i svijet oko nje. To je naša nacijepljenost na trs, molitveni život koji je snaga zajednice i Crkve koje se pakao toliko plaši. Po molitvi je kraljevstvo Božje među nama, to nije vrijeme u kojemu ćemo zapovijedati Gospodinu što on treba činiti. Ali Gospodin po nama želi činiti velika djela, po nama sve narode želi učiniti njegovim učenicima, nas šalje da nahranimo gladne, nas šalje da poučimo neuke, nas šalje prema potrebnima i odbačenima“, poručio je. „Promatrajući sv. Tereziju kao rascvjetalu i plodnu lozu, pitamo se kako ide naš život, može li moj život biti plodniji, koji su naši izazovi, što ja mogu činiti u svome vremenu, koji sve ljudi i potrebe kucaju na moje srce? Može li naš trud i rast u duhovnom životu, naše druženje i vrijeme s Gospodinom biti vrijeme duhovnog rasta u vjeri, nadi i ljubavi kao u životu sv. Terezije?“, upitao je propovjednik. Na kraju euharistijskog slavlja domaći župnik vlč. Ljubo Krmar izrekao je zahvalu svim sudionicima koji su uložili vrijeme i trud u ovogodišnju proslavu, osobito svećenicima, župnim suradnicima, predstavnicima županijske i općinske vlasti te brojnim vjernicima župe Suhopolje. Slavlju svetkovine zaštitnice Župe sv. Terezije Avilske u Suhopolju prethodila je trodnevna duhovna priprava koju su predvodili vlč. Matej Filipović, o. Ivan Raljušić i o. Ike Mandurić. Slavlje je nastavljeno oko obiteljskog stola cijele župne zajednice, kojega je pripremila Župa sv. Terezije uz pomoć branitelja i lovaca iz općine Suhopolje.

Biskup Ivo krstio peto dijete roditelja Bišćan i Brentar u Suhopolju

U nedjelju 1. rujna 2024. godine, požeški biskup Ivo Martinović predvodio je u župnoj crkvi sv. Terezije Avilske u Suhopolju euharistijsko slavlje i krstio Tereziju, peto dijete roditelja Tomislava i Ivone Bišćan te Tomu, peto dijete roditelja Rudolfa i Sanje Brentar. Uz biskupa u slavlju su sudjelovali tajnik Matej Siluković, domaći župnik Ljubiša Krmar, p. Ivan Matić, obitelji i rodbina krštenika te brojni župljani. Nakon pozdravne riječi župnika Krmara, biskup je zahvalio na pozivu i dobrodošlici te izrazio radost zbog djece koja će se krstiti. „Ovdje smo kao Crkva koja danas prima, moli i slavi s Gospodinom dar njegove ljubavi po životu ove djece. Želimo posebno moliti za Tereziju i Tomu. Radost koju djeca donose svojim rođenjem je prevelika za sve nas i svjesni smo da je izvor te radosti Bog koji se daruje nama po njihovim životima.“Prigodnu homiliju biskup je započeo tumačeći drugo čitanje iz Poslanice sv. Jakova koje nas podsjeća da je Bog vječan i nepromjenjiv te se neprestano dariva čovjeku. „Danas promatramo njegov dar ljubavi u životu ove je djece. Bog se ne prestaje darivati kroz cijelu povijest spasenja i to kroz svoju riječ, znakove i djela“, ustvrdio je biskup te podsjetio kako je važna Božja riječ upućena čovjeku sadržana i u njegovim zapovijedima o čemu govori prvo čitanje. „Mojsije poziva narod da bude vjeran Bogu, da ne zaboravi Božje zapovijedi jer one su put spasenja. Bog se ne daje samo u svojim riječima i zapovijedima, nego još više nam se dao u Riječi koja je tijelom postala, u svom sinu Isusu Kristu“, zaključio je biskup te se osvrnuo na naviješteni evanđeoski ulomak. Farizeji i pismoznancu u susretu s Isusom ističu važnost obredne čistoće, pranja ruku te drže do predaje, dok Isus stavlja naglasak na ljudsko srce. Govoreći o ispravnom odnosu prema Bogu, Isus podsjeća farizeje na riječi proroka Izaije: „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene“ (Mt 15, 8). Biskup je poručio vjernicima kako se ove Isusove riječi odnose i na današnjeg čovjeka, na sve nas. „Važne su Božje zapovijedi i potrebno ih je znati, ali je jednako tako važno prihvatiti ih srcem i živjeti po njima. Srcem se opredijeliti za Boga – to je ključno. Bog gleda na naše srce i kako ga srcem ljubimo, koliko srcem prihvaćamo njegove zapovijedi. On je deset zapovijedi sažeo na ljubav prema Bogu i prema čovjeku“, kazao je biskup.Osvrnuvši se nadalje na sakrament krštenja koji će primiti maleni Terezija i Toma, biskup je podsjeti kako nas Bog po svetom krštenju čisti od svih nečistoća, od ljage istočnoga grijeha da bismo živjeli kao djeca Božja. Poručio je roditeljima da podržavaju taj poziv na svetost u životima svoje djece. „Neka se čestoća koju će im Bog danas darovati snagom vaše vjere i ljubavi ostvaruje u njihovim srcima kako bi i oni mogli srcem prihvatiti Boga i njegove zapovijedi. To je poziv koji ostaje kao temelj vašeg roditeljskog odgoja kad je u pitanju vjera. Odgoj u vjeri je zahtjevan i odgovoran, ali je to odgoj u ljubavi i za ljubav.“ Biskup je rekao da je ljubav zahtjevna, ne jer se o njoj treba govoriti, nego jer ju je potrebno svjedočiti djelima. Osvrnuvši se na kraju još jednom na evanđeoski ulomak, biskup je podsjetio kako nas Isus poziva upravo na ljubav. „Nije Isus onaj koji ne drži do higijene ili do obreda, nego želi da se usmjerimo na ono što je najbitnije, da budemo autentični kad je u pitanju naš odnos prema Bogu i prema ljudima. On želi da naš život i vjera budu čisti, prožeti Božjom svetošću i ljubavlju jer nas vode prema nebu“, zaključio je biskup te pozivao nazočne da mole kako bi se Isusova božanska čistoća nastanila u srcima malenih novokrštenika, ali i svakog vjernika. „Budimo svjesni da nas i euharistija čisti i mijenja kako bismo uistinu mogli srcem ljubiti, slaviti i životom svjedočiti za svoga Boga.“ Na kraju misnog slavlja biskup je zahvalio župniku Krmaru na pozivu te s radošću i zahvalnošću čestitao roditeljima što su prihvatili dar života. „Nije lako biti roditelj, nije jednostavno odgajati djecu, ali je uzvišeno i sveto. Dragi roditelji, dok vam čestitam, želim vam snagu vjere u vašem obiteljskom životu, u odgoju i svemu onome s čim se budete susretali u budućnosti. Budite u svemu oslonjeni na Boga i usmjeravajte djecu uvijek na ono što je Božje. Kad odrastu, tek onda će spoznati veličinu vaše ljubavi i žrtve odgoja“, poručio je biskup te poželio svim nazočnima da budu ustrajni u nasljedovanju Boga.

Zaređen novi požeški biskup Ivo Martinović

Imenovani požeški biskup Ivo Martinović zaređen je za biskupa tijekom euharistijskoga slavlja u subotu 8. lipnja 2024. godine u požeškoj katedrali sv. Terezije Avilske. Misnom slavlju nazočili su brojni nad/biskupi, među kojima su bili glavni zareditelj, zagrebački nadbiskup metropolit i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Dražen Kutleša, suzareditelji đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić i umirovljeni požeški biskup Antun Škvorčević i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj Giorgio Lingua. Sudjelovali su i predstavnici drugih kršćanskih Crkava, predstavnici redovničkih zajednica, među kojima i generalni ministar franjevaca trećoredaca fra Amando Trujillo Cano, javni dužnosnici i brojni vjernici iz Požeške biskupije i Đakovačko-osječke nadbiskupije. Na početku mise, nazočnima se obratio dosadašnji požeški biskup Antun Škvorčević izrazivši posebnu radost, duboko poštovanje i veliku zahvalnost. „Ređenje novog biskupa događaj je od velikog značenja za vjernike Požeške biskupije, što svojim sudjelovanjem na slavlju svjedoče predstavnici svih njezinih redova, službi i poslanja: kanonici stolnog Kaptola sv. Petra, svećenici dijecezanski i redovnički, đakoni, sestre redovnice, vjeroučitelji, bogoslovi i sjemeništarci, djelatnici i učenici katoličkih škola i drugih biskupijskih ustanova, članovi udruga i molitvenih zajednica, predstavnici vjernika svih župa, napose obitelji i mladih. Kao i u drugim ovakvim prigodama, i danas se u požeškoj Katedrali na svoj način zgusnula povijest svojim duhovnim silnicama kojima nije inicijator i autor čovjek, nego Bog, Gospodar vremenâ i ljudskih sudbinâ, ‘Alfa i Omega’, ‘Početak i Dovršitelj’ svega postojećeg, živi, uskrsli Isus Krist koji svojim Duhom pobjede nad smrću oživljuje požešku mjesnu Crkvu da bude njegov vidljivi organizam, Tijelo, kojem je on Glava. Kao i tijekom 27 godina naše Biskupije i danas mu kličemo: ‘Krist danas i uvijeke, Aleluja!’ (usp. Heb 13,8)“, istaknuo je mons. Škvorčević. Poželio je biskupu Martinoviću dobrodošlicu u Požešku biskupiju. „Dočekala Vas je u našoj Katedrali i sv. Terezija, koju je bečki slikar Franz Caspar Sambach po narudžbi kraljice i carice Marije Terezije naslikao na glavnom oltaru u zanosu pred Presvetim Trojstvom. Svojim mističnim iskustvom ona danas hrabri i Vas uvjeravajući: ‘Sólo Dios basta! – Samo je Bog dostatan!’ Zahvatio i Vas u biskupskom ređenju sveti zanos snagom Duha Svetoga te u posvemašnjoj predanosti Bogu pod geslom ‘radost i mir’ služite Božjem narodu Požeške mjesne Crkve, napose onima kojima je potrebna Vaša ruka pomoćnica, riječ tješiteljica, a nadasve suosjećajno srce zajedništva u patnjama, siromaštvu, bolesti i osami s nemalim brojem onih koji su povjereni Vašoj pastirskoj brizi“, rekao je biskup Škvorčević svome nasljedniku. Nakon naviještenih liturgijskih čitanja, uslijedilo je predstavljanje izabranika za biskupsko ređenje te čitanje Apostolskog naloga o biskupskom imenovanju, koje je pročitao nuncij Lingua.

HRABRO SAMO! JA SAM! NE BOJTE SE!“ (Mt 14,27)

HRABRO SAMO! JA SAM! NE BOJTE SE!“ (Mt 14,27) Časna braćo svećenici i redovnici, poštovani đakoni i sestre redovnice cijenjeni vjeroučitelji i bogoslovi, djelatnici i učenici katoličkih škola, draga braćo i sestre! U radosti Isusove pobjede nad smrću i zahvalnosti papi Franji za imenovanje novoga požeškog biskupa upućujemo vam zajednički bratski pozdrav te vam od srca čestitamo svetkovinu Isusova uskrsnuća. Ovogodišnji Uskrs slavimo usred zabrinutosti i straha zbog svega što se zbiva u svijetu i našoj Domovini. Teško nas pogađa ratno nasilje, nemilosrdna razaranja, ubijanja i progoni brojnih ljudi u Ukrajini i Svetoj Zemlji. U dubokom suosjećanju sa svim stradalnicima, zajedno s vama molimo uskrslog Gospodina da ih pohodi svojom ljubavlju jačom od smrti, a savjesti onih koji su pokrenuli rat potakne da zaustave nasilje i uspostave mir. Pored toga mnogi od vas trpe bolest, siromaštvo i osamu, a bezosjećajnost i manjak solidarnosti određenog broja ljudi kod nas oduzima dostojanstvo najslabijima. To stvara svojevrsni mrak u kojem se ne vidi budućnost, niti onda kad nam je pojedini javni dužnosnici i drugi društveni čimbenici obećavaju. U takvom svijetu ima sasvim posebno značenje i snagu Isusova pobjeda nad smrću i njegova riječ koju je uputio prestrašenim učenicima na uzburkanom moru: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ (Mt 14,27). Braćo i sestre! Mi pastiri, sjedinjeni s našim svećenicima i đakonima, redovnicima i redovnicama zajedno s vama ispovijedamo vjeru u Isusovu uskrsnu pobjedu, naviještamo je i u svetim otajstvima slavimo. Otvorimo joj i ovog Uskrsa naša osobna, obiteljska i druga stanja nemoći, da ih zahvati njegova pobjednička blizina i odagna strah. Obnovimo se u zajedništvu naše požeške mjesne Crkve, koje Gospodin snagom svoga Duha izgrađuje. U njoj postajemo dionici božanskog života za koji je Isus položio sama sebe, u koji nas je uveo svetim krštenjem, da bi nas u euharistijskom slavlju, po primanju svete pričesti hranio kruhom života. Snagom žrtve svoje ljubavi on nas čisti od zla i sebičnosti, odijeva naše „raspadljivo u neraspadljivost, smrtno u besmrtnost“, kako nas uvjerava Apostol (1 Kor 15, 54). To je Krist, naša nada, danas i uvijeke! Mi smo njegov narod, svojina kojoj je on jamac pobjede, te se ne bojmo onoga „što nam može učiniti čovjek“ (usp. Ps 56,12). U trenutku kad jedan pastir požeške Crkve završava svoje poslanje njezina vodstva a novi preuzima, povjerimo njegovo služenje našem Gospodinu. U navedenom raspoloženju vjere molimo za naše svećenike i đakone, bogoslove i sjemeništarce, za obitelji, djecu i mlade, starije i bolesne, siromašne i napuštene. Neka do svakoga od vas dopre Isusova uskrsna snaga te u njoj pronađete mir, a naša samilosna blizina onima koji trpe donese olakšanje i utjehu. Radujući se skorom susretu s vama u Požegi na slavlju ređenja novoga požeškog biskupa, sve vas blagoslivljamo i u uskrslom Gospodinu pozdravljamo – vaši Požega, 25. ožujka 2024. ✠ Antun Škvorčević apostolski upravitelj Požeške biskupije ✠ Ivo Martinović imenovani biskup Požeške biskupije

BISKUPOVA KORIZMENA PORUKA: »U SVAKO DOBA MOLITE«

ožeški biskup Antun Škvorčević uputio je vjernicima Požeške biskupije korizmenu poruku pod naslovom »U svako doba molite« (Lk 21,36), koju donosimo u cijelosti: »Ovogodišnju korizmu započinjemo u ozračju teških događanja u svijetu i kod nas, među kojima su mržnja, nasilje i ratovi s mnoštvom stradalnika postali znak vremena i izazov na koji valja tražiti odgovore. U najavi jubilejske 2025. godine papa Franjo je odredio da se njezina proslava odvija pod geslom Hodočasnici nade, naznačivši tako vjernički pristup navedenim zbivanjima. Godinu pak 2024. u pripravi za spomenuti jubilej Sveti Otac je proglasio Godinom molitve, koju je otvorio minulog 21. siječnja. Rado prihvaćamo spomenuti Papin poziv u uvjerenju da je molitva naš snažan duhovni odgovor na stanje u kojem se svijet nalazi i mi u njemu. U suglasju je to s Isusovim nalogom učenicima nakon što im je progovorio o vremenima nevolja svemirskih razmjera kad im je kazao: „U svako doba molite“ (Lk 21,36). Ostvarujemo na taj način i preporuku sv. Pavla koji je, u iščekivanju onoga što se ima dogoditi s tadašnjim svijetom, uvjeravao Solunjane: „Bez prestanka se molite!“ (1 Sol 5,17). Molitvom staviti Boga na prvo mjesto vlastitog života Moguće je i bez temeljitijeg proučavanja razloga zbog kojih se čovječanstvo nalazi u navedenim nevoljama utvrditi da su to pohota, bahatost i žudnja za moći i imanjem određenog broja ljudi koji su sebe stavili na prvo mjesto te vide samo svoj interes i ne susprežu se upotrijebiti ni najubojitija sredstva protiv drugih da bi ga ostvarili. Pohlepa rađa bezosjećajnošću za bližnjeg te on postaje beznačajno biće koje se može prezreti do te mjere da mu se oduzme svako dostojanstvo, pa i samo pravo na život. O takvima je u svoje doba pisao apostol Jakov: „Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? Žudite, a nemate; ubijate, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite“ (Jak 4,1–3). Isti apostol dodaje: „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost. Podložite se dakle Bogu! (…) Približite se Bogu i on će se približiti vama“ (Jak 1,6.7.8). Molitva je korak kojim se približavamo Bogu i on nama. Čin je to kojim pojedinačno i zajednički očitujemo Bogu da ga stavljamo na prvo mjesto vlastitog i zajedničkog života te, polazeći od njega, poštujemo moralne zasade i uspostavljamo pravilan odnos prema osobama i materijalnoj stvarnosti koja nas okružuje. Zanemarimo li Boga te pojedinac zauzme njegovo mjesto, nastaje nered u kojem stradava ponajprije čovjek, a potom i priroda, kako nam to potvrđuje trenutačno stanje okoliša, svedenog uglavnom na materijal koji nezasitan čovjek upotrebljava za svoje probitke sve do njegova uništavanja te mu priroda uzvraća svojom silovitošću. Dok se u današnjem svijetu s jedne strane čuje vapaj sve većeg broja siromaha, obespravljenih, prognanih, ratnih stradalnika i gubitnika, postao je glasan s druge strane i vapaj prirode za čovjekovim pravilnim odnosom prema njoj u skladu s Božjim naumom, podsjećajući ga da ona nije njegovo, nego Božje vlasništvo. „Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive“ (Ps 24,1), nedvosmislen je Psalmist. Isusova iskušana vjernost Ocu Postavši utjelovljenjem dionik našeg svijeta, Isus se sučelio s njim molitvom. On se svakodnevno povlačio u osamu da bi molio, svjedočeći Ocu njegovo prvenstvo u vlastitom životu i sinovsku poslušnost u povjerenom mu poslanju. Evanđelje prve korizmene nedjelje o Isusovoj kušnji u pustinji prikazuje đavla kao onog koji čovjeka uvlači u mreže svoje razorne strategije isključivanja Boga iz ljudskog života. Da bi odvratio Isusa od prvenstva koje daje Bogu i njegovu naumu, uvjerava ga neka kamen pretvori u kruh, neka skokom s vrha Hrama iskuša Oca koliko je za njega i, konačno, traži od Isusa da njemu, Sotoni, iskaže prvenstvo tako da mu se pokloni, a zauzvrat će dobiti sva kraljevstva svijeta. Isus mu odgovara: „Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!“ (Mt 4,10). Tijekom svoga javnog djelovanja Isus je jasnim riječima i snažnim činima razotkrivao namjere i djela Zloga, nazvavši ga „čovjekoubojicom od početka“ i „ocem laži“ (Iv 8,44), oslobađajući ljude od zarobljenosti njegovom prevarom. Svoju posvemašnju opredijeljenost za Boga Isus je potvrdio i u najtežem trenutku svog života kad ga je učenik Juda izdao, a svjetina i glavari narodni nepravedno osudili na smrt. On tada moli na Maslinskoj gori: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39). Posljednji čin prvenstva koje je Isus očitovao Ocu prije nego što će na križu izdahnuti bile su riječi: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Lk 23,46). Učenička molitva po uzoru na Učiteljevu Nije svaka molitva kršćanska, napose to nije ona u koju je utkana neka ideologija ili se u njoj bavimo samima sobom i sebičnim interesima, gdje Bog ne može doći na red. Isus je najbolji primjer molitelja te nam ga valja nasljedovati. Štoviše, trebamo moliti u njegovo ime: „Zaista, zaista kažem vam: štogod zaištete u Oca, dat će vam u moje ime“ (Iv 16,23). Poučavajući učenike Očenaš, Isus predstavlja molitvu kao događaj u kojem ponajprije treba Boga staviti na prvo mjesto svoga života i djelovanja. Dao im je svojevrsni predložak po kojem se trebaju ravnati kad mole te od Boga najprije tražiti da se u njihovu životu ostvaruje ono što je njegovo, a tek potom će biti i sve njihovo na pravom mjestu: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 7,33). Takav molitveni pristup očitovao je u Očenašu: „Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji!“ (Mt 6,9–10). Bahatost i samodostatnost nespojive su s Isusovom molitvom, a poniznost koja sebe stavlja u drugi plan i pouzdanje pravi su stavovi koji omogućuju Bogu da bude prvi i djelatan u našem životu. S poniznošću je u molitvi povezana i skrovitost koja čuva od licemjerja: „Kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svom Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti“ (Mt 6,6). Isus u prispodobama uvjerava učenike da zauzimaju zadnje mjesto u društvu, naglašavajući da će prvi biti posljednji, a posljednji prvi, da onaj koji želi biti prvi bude zadnji i svima poslužitelj, da je ponizna i raskajana molitva carinika grešnika prodornija pred Bogom i uslišana, a ne farizejeva utemeljena na njegovoj vlastitoj pravednosti i hvalisanju pred Bogom. Posebnom vjerničkom osjetljivošću sv. Pavao se oduševljavao Isusovim poniznim služenjem našoj ljudskoj izgubljenosti u grijehu koji stavlja čovjeka na prvo mjesto, a Boga na sporedno, ostavljajući ga u nemoći. On u Poslanici Filipljanima donosi hvalospjev Isusovu zadnjem mjestu koje ga je dovelo na križ: „ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,8), da bi na taj način nas ljude uzdigao do Božje razine postojanja, oslobodio od ropstva oholosti, postavio na prvo mjesto. Božja i ljudska poniznost Dok ove korizme promatramo Isusa koji nas je svojom poniznošću i poniženošću spasio, unijevši na taj način u našu bezbožnost i grešnost pobjedu Božjeg milosrđa, prepoznajemo svu bijedu i razornost ljudskih strategija utemeljenih na oholosti i isključivosti brojnih narodnih vođa i drugih ljudi s obzirom na Boga i čovjeka kao i onih koje vladaju u pojedinim zemljama. Kad se ljudska poniznost pridruži Božjoj poniznosti u Isusu Kristu, izgledan je novi svijet bez nasilja, priznatog dostojanstva svakog čovjeka i naroda. Molitva je početak takva svijeta, a korizma je prigoda u kojoj posebnom snagom odzvanja prorokovo uvjeravanje: „evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa“ (2 Kor 4,2). Stavimo u molitvi Boga i njegove naume u Isusu Kristu na prvo mjesto, da se razotkriju sve protu Božje i protu ljudske strategije koje razaraju našu sadašnjost i oduzimaju budućnost te odlučnije usvojimo Isusov model ponašanja, utemeljen u poniznu, posvemašnjem povjerenju i predanju Ocu. Molitvena korizma i Godina molitve Korizma molitve i cijela Godina molitve nije zamišljena kao vrijeme posebno umnoženih molitava, nego obnova vjerničke svijesti o neprocjenjivoj važnosti trajne Božje prisutnosti u našem životu kao prvenstvenoj stvarnosti, iz koje izvire svako dobro. Isusov poticaj „u svako doba molite“ (Lk 21,36), sudeći po njegovu primjeru, znači Bogu dati prvo mjesto u svom životu i tada svaka naša djelatnost i cijeli život postaju molitva. Ostvaruje se tada poziv sv. Pavla upućen Korinćanima: „Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite“ (1 Kor 10,31). Prije nego što je učenicima predao molitvu Očenaša, sam Isus je ustvrdio kako neki pogrešno misle da će „s mnoštva riječi biti uslišani“ (Mt 6,7). Valja nam stoga provjeriti u našem osobnom, obiteljskom i javnom životu koje smo mjesto dodijelili Bogu. Ono je, naime, naš bog čemu smo dali prvo i najvažnije mjesto u svojoj svakodnevici. Upitajmo se svakog dana ove korizme i Godine, kod kuće i u crkvi, na slavljima prvih svetih pričesti i svete potvrde, blagdanima naših svetih zaštitnika, na hodočašćima sljedećeg ljeta, u molitvenim zajednicama, na Križnom putu mladih i na drugim susretima: gdje je moj Bog i, poslušni Isusovu pozivu, „obratite se i vjerujte evanđelju“ (Mk 1,15) posvjedočimo svojim životom da nam je on kao Isusu prvi i najvažniji. Neka ni jedno naše srce i savjest ne ostanu ravnodušni, nego slijede Isusov put. Na taj ćemo se način o jubileju 2025. svrstati među „hodočasnike nade“, nastojeći, po riječima sv. Pavla, uz Božju pomoć biti „besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava“ (Fil 2,15–16). Bit će tako u nama nada jača od straha, koji u nas ulijevaju događaji, pokrenuti bezbožnim naumima ljudske taštine. Sva vaša korizmena molitvena i druga nastojanja pratio Božji blagoslov. Uz pozdrav mira i nade u Gospodinu«, zaključuje biskup Antun.

Sretan Božić i Nova 2024. godina

Sretan Božić i Nova 2024. godina Dragi župljani, mir vama i čestit Božić! Bog nam je poslao svoju Riječ, svoga Sina, da nas povede putem uzvišenja. Zato je i došao među nas, utjelovio se, ne samo kako bi podijelio našu sudbinu, već kako bi nas doveo do božanskog života koji je nedostupan čovjeku ako računa samo na svoje ljudske snage i na puteve ljudskog uzvišenja i proslave. Utjelovljena Riječ Božja nas, kao svjetlo prosvjetljuje Božjim svjetlom i kao život oživljuje Božjim životom, i zato smo po njemu u stanju ostvariti cilj i smisao svoga života. Po njemu koji je Misao i Riječ Božja možemo misliti Božje naume i osmisliti vlastiti život. Razmatrajmo stoga otajstvo utjelovljene Riječi i uzdižimo svoj um i život do nebeske uzvišenosti. Primajmo Riječ koja je tijelom postala i dopustimo mu da nas učini sličnima sebi, samome Bogu. Neka prožme našu misao i neka naša ljudskost u njemu pronađe svoj smisao. Neka on koji je uzeo obličje čovjeka preobrazi našu pamet i srce već sada, kako bismo jednom u vječnosti mogli mi biti cjelovito u njemu i potpuno preobraženi na njegovu božansku sliku. Neka nam Božić donese mir u srce, utjehu u buci života i snagu u svim protivštinama ovog svijeta! Čestit vam Božić! Rođeno Dijete uvijek iznova budi u nama nadu kako bismo uvijek mogli imati pouzdanje u Gospodina. Doista „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.“ Pokušajmo ovog Božića ipak upoznati to Svjetlo rođeno za nas. Pokušajmo to Svjetlo donijeti svakome koga susretnemo ovih dana osobito u vlastitu obitelj.

Došašće

Došašće ili advent je vrijeme u liturgijskoj godini, kad se kršćani intenzivnije pripremaju za svetkovinu Božića. To je vrijeme očekivanja godišnje proslave Kristova dolaska ali i Kristova dolaska na kraju vremena. Vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem. Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenoga i 3. prosinca. Došašće obuhvaća tri tjedna te dane između četvrte nedjelje došašća i Božića. U vremenu došašća adventski vijenac susrećemo na mnogim mjestima. Podsjeća vjernike da Netko dolazi, potiče i podsjeća nas da ga čekamo, da budni budemo i bdijemo. Stariji će se sjetiti da „kod nas ranije nije bilo toga vijenca“. Primili smo ga iz Europe, Austrije i Njemačke. Advent je obilježen posebnim jutarnjim misama zornicama. Mise zornice imaju pokornički značaj, valja ustati rano i moliti. Predstavljaju odricanja od sna, budnost, bdijenje i zajedničko molitveno iščekivanje Spasitelja.